Tanke granice

Ono što je moja mama nazivala grčevima, a ja potajice neobičnim napadima, nastavilo se nažalost pojavljivati sve učestalije, no ja jednostavno nisam znala kako pomoći svom djetetu i to me dovodilo u očaj. Nakon nekog sam vremena već znala prepoznati kada će uslijediti još jedan od tih neugodnih "napada" tijekom dana, pa bih je čvršće stisnula uz sebe, ljubila po obrazima i pokušavala je smiriti, što je ponekad i uspijevalo. Tada bi "napad" završio bez histeričnog plakanja uz dubok i plačan uzdah. Najgore su mi ipak bile noći i već smo se svi sa strepnjom pogledavali kada se bližilo 22 sata jer od onog prvog puta prije mjesec dana rijetko je koja noć prošla bez neugodnih scena nekog neobjašnjivog nemira i mučnog plača koji nikako nismo uspijevali smiriti. Ne znam jesu li se svi pravili da ne vide ili nisu tome pridavali preveliki značaj, no svaka je ta scena počinjala njezinim razgoračenim očima uperenima negdje u prazan prostor iza naših leđa, obično u smjeru hodnika koji spavaću sobu spaja s kuhinjom i dnevnim boravkom. Istim onim hodnikom kojim ja više nisam mogla prolaziti ako u njemu nije bilo upaljeno svijetlo. Nisam mogla a da se ne zapitam prenosim li ja svoj neobjašnjivi strah na Laru ili nas obje muče iste sile. „Ma kakve sile, Sami!“, govorio mi je razum, „to sva djeca proživljavaju tijekom nekog perioda, pričale su ti i druge mame“. Istina, ali one kažu da su njihova djeca samo malo plačljiva u to vrijeme i niti jedna se nije prepoznala u mom opisu. S druge strane, priča se i da mala djeca vide ono što samo rijetki odrasli mogu vidjeti: drugi svijet. „Daj ne bulazni! Kakav drugi svijet? Priča se i da vide anđele, ali istina je da su djeca kao spužve, doslovno upijaju i reflektiraju osjećaje odraslih koji im se nalaze u neposrednoj blizini. Zato reagiraju na naš umor, nervozu, tugu, ali i radost. Skuliraj se malo, ženo!“ Možda suludo zvuči, ali traženje objašnjenja na rubu razuma za ono što se zbivalo bilo mi je utješnije i prihvatljivije nego razmišljanje o mogućim bolestima koje je iz temelja prodrmalo Anela. U svojim sam se brigama, promišljanjima i strahovima osjećala užasno usamljeno i mislim da bih bila skrenula pameću da nisam imala Meri.Bože, kako postajemo slijepi na patnje drugih kada smo opterećeni vlastitim brigama. Tako sam i Anelove brige saznala u tijeku jedne prepirke.
- Spava mala?
- Da, - odgovorih s uzdahom, sjedoh na kauč trljajući oči i lice dlanovima.
- Mi možeš objasniti šta to ti i tvoja mama izvodite? – pitao me glasom koji je odavao pripremu za napad. U trenu sam se uspravila, razbudila i okrenula prema njemu spremna na obranu iako nisam imala ni najmanjeg pojma što će uslijediti.
- Ne razumijem o čemu pričaš, - rekoh iskreno.
- Daj, nemoj me molim te radit za budalu, pa nisam ja slijep! Šta sam ja u ovoj kući, samo figura? – govorio je tonom već nekoliko decibela jačim od prethodnog.
- Ali ja stvarno ne znam o čemu pričaš! I koji ti je kurac da me tako napadaš sad u ovo doba nakon cijelog dana koji sam provela s Larom u ova četiri zida! Sad mi treba malo odmora i nježnosti, a ne svađa!
- Sami, opet ti govorim da mi iskreno kažeš šta mi imaš za reći. Znaš da ne volim kada mi se rade neke stvari iza leđa!
- Bože dragi, - uzdahnuh trljajući lice dok mi se u sekundi vrtjelo stotine situacija iz proteklih dana koje su, prema njegovom sudu, možda mogle biti sporne.
- I ja tebi opet ponavljam da iskreno, najiskrenije nemam pojma o čemu govoriš.
- Dobro, ali ipak mislim da me lažeš. Jučer kad ju je tvoja mama nosila u krevet, otišao sam u sobu da vidim je li sve u redu, a ona se najednom sva zbunila i na brzinu sakrila neku malu crnu knjigu ispod majice. Šta je htjela napraviti?
- Malu crnu knjigu? To bi jedino mogla biti njezina Biblija koja joj inače stoji kraj kreveta. Čuj, stvarno ne znam o čemu se radi jer mi nije ništa rekla, ali vjerojatno se htjela pomoliti nad Larinim krevetićem. Ako ti to smeta, reći ću joj.
- Ne trebaš joj ništa govoriti i ne smeta mi ako je zaista to htjela,ali neću da se tako skriva kao da radi nešto što ne smije ili što ja ne bi trebao znati. Jesi li i ti to radila?
- Iskreno, jesam prije neki dan kada je opet onako plakala pred spavanje. Ali ne u dogovoru s mamom, jednostavno mi je spontano došlo jer bi u tim trenucima napravila sve što mogu da joj pomognem, - završih pokunjeno i bijesno u isti mah, jer nisam smatrala da bi ga to toliko trebalo dirati.
On je samo porijeklom bio musliman koji se volio tako deklarirati onda kada je njemu to odgovaralo, premda mu se sve znanje o svojoj vjeri svodilo na bajram i koliko žena smiju imati. Ipak smo se dogovorili da ćemo našu djecu uči u tolerantnom duhu obiju vjera, pa nek se sami u tijeku života odluče hoće li se uopće ijednoj prikloniti.
- Ne smeta mi, Sami, samo hoću da znam, da budem uključen u sve to. Pa znaš da bih i ja sve učinio za svoje dijete i da znam kako, odmah bi joj pomogao. Samo što je mene strah da to neće na nešto gore izać. Ne želim uopće o tome misliti ali ne mogu a da se ne sjetim svoje sestre. I njena je Alma bila sasvim normalna beba, a gledaj je sad, ima 16 godina i još uvijek je beba. Ne znam bih li mogao tako živjeti da mi se dijete nikad više ne nasmije, da ne progovori, da ne prohoda…
- Ne smiješ tako razmišljati, to je sasvim drugačija situacija. Ona…
- Ona se rodila normalna i normalno se razvijala sve do nekih šest mjeseci! Onda je isto tako počela plakati svaku večer, pa oni više nisu znali šta da rade, nema šta nisu probali, da bi je na kraju odveli doktorima koji su je lijekovima i injekcijama uništili! Ne želim da se to i nama desi!
- Ne daj Bože! Nećemo je voditi nikuda i sve će to proć. Možda su zaista samo grčevi. Idemo spavat.
- Neka, hvala,mislim da ću večeras spavati ovdje na kauču.
Znala sam da nema smisla prepirati se kada je u ovakvom raspoloženju pa sam jednostavno ustala, poželjela mu laku noć i otišla u spavaću sobu. Ni vrtlog misli koji mi se zapleo u glavi nije me spriječio da zaspem gotovo trenutačno. Negdje oko tri sata ujutro probudio me glasan plač koji me prenuo iz dubokog sna. Odmah sam ustala,upalila lampu na noćnom ormariću i nagnula se nad Larin krevetić, pokušavajući joj dati dudu. Ali ona je tako histerično plakala da sam je na kraju morala dignuti u naručje pokušavajući je smiriti. Kako sam je približila svjetlosti lampe,ugledala sam joj na obrazu neku crvenu mrlju, gotovo kao da ju je netko snažno uštipnuo. U trenu sam osjetila neopisivu slabost i jedva sam uspjela izaći iz sobe već u hodniku dozivajući Anela. Na svu sreću, i on je čuo Laru kako plače pa je brzo dotrčao do hodnika upalivši putem sva svjetla. Lara se nikad još nije tako privila uz mene, ali plač se jednostavno nije smirivao.
- Šta je? Šta je bilo?- pitao me je uplašeno pružajući ruke da je uzme k sebi.
- Ne znam, odjednom je počela histerično plakati i probudila me. Odmah sam je uzela ali nikako da se smiri. – odgovorila sam već i ja plačući.
- Dobro je, zlato tatino, sve je u redu. Pa šta je bilo, drago moje dijete?
- Ani, pogledaj joj obraz.
- Zašto, šta je bilo?
- Ne znam ali tu joj neka jako crvena fleka na licu. Šta se to zbiva, Ani?
- Ma daj, nemoj sad bespotrebno paničariti. Vjerojatno ju je komarac ujeo. Napravi joj bočicu, možda je gladna.
Ali nije bila. Jedva se nekako smirila i zaspala u njegovom naručju. Meni ta mrlja nije nimalo sličila na ugriz komarca i nisam se više sama s njom htjela vratiti u sobu pa sam ga zamolila da pođe s nama, što je i učinio. U njegovom sam se naručju osjećala ipak malo sigurnije, a na svu sreću, do jutra nam više ništa nije omelo san.

- Bogme, starim, starička - rekoh uz uzdah po tko zna koji put.
Vjerojatno je baš ta posljednja činjenica kod Meri izazvala provalu smijeha i jedan ne baš lagani udarac po mom ramenu. Sve mi je to izgledalo kao deja vu ali baš mi je godila ta prepoznatljivost i predvidljivost trenutka. Naših petnaest godina intenzivnog druženja i raznih zgoda i nezgoda svelo se u 29-toj na obavezno ispijanje kave subotom ujutro negdje u centru grada, daleko od špice. I, po mogućnosti, na otvorenom, jer je najveća novost u našim životima bila jedna mala beba koja je redovno spavala pokraj nas u kolicima i puštala nas, za razliku od drugih beba,da na miru popričamo i uživamo u kavi. Moja mala carica.
- Dobro, koji ti je sad, ko-ko-dak? Šta te uhvatila neka kriza? Uopće nismo stare, barem se ja ne osjećam tako. Zapravo, osjećam se puno bolje sad na pragu tridesetih u svojoj koži nego sa dvadeset.
- Ma nije mi to ni na kraj pameti. Ne radi se o tome, nego, eto, tako.
- Ste vas dvoje sada u redu? - upitala me misleći na moj bračni život.
To me je pitanje počelo užasavati i trenutačno bi me hvatao napad bjesa koji sam morala susprezati jer su pitanje postavljali samo meni dragi ljudi koji nisu zaslužili slušati tirade zbog mog kajanja.
- Ma da, da, sve je o.k. Nego, ti me znaš već toliko godina i znaš kako sam bila oduvijek zaluđena hororima, jezivim pričama, misterijama i takvim stvarima.
- Uf! Ja sam uvijek govorila da ti nisi normalna, gledati takve stvari sama u mraku.
- E, pa prošle subote je na TV-u bio ciklus japanskih horora i htjela sam konačno pogledati originale svih onih filmova koje sam u videoteci našla samo u hollywoodskoj verziji. Oni koji su ih uspjeli pogledati kažu da su daleko bolji od američkih. I lijepo ti se ja namjestim u naslonjač, beba fino zaspala, moj mužić hrče na trosjedu pokraj mene, i ja gledam. Mogu ti reći da sam izdržala pogledati samo dva filma, a onda sam prebacila na drugi program,upalila svijetlo i budila prasca pola sata da dođe sa mnom u krevet. Nisam se mogla sama sebi načuditi.
Meri se pukla smijati, a ja sam se još dublje zavalila u naslonjač stolice klizeći prema podu, jer su se ljudi s okolnih stolova počeli okretati prema nama.
- Nemoj mi reći da te bilo strah! Pa to je samo film! Tebe je bilo strah?! Ne mogu vjerovat.
- Pojma nemam koji mi je, ali sam postala puno osjetljivija na takve stvari. Što je najgore, moj periferni vid se počeo dobrano zajebavati sa mnom, što u kombinaciji s mojom bujnom maštom i nije baš najljepša situacija. Morat ću ići kod okulista, već dugo nisam bila.
- Kako to misliš?
- Ne znam, jednostavno mi se prečesto čini da krajićkom oka vidim nekakve pokrete na mjestima u kući gdje tog trenutka nema nikoga.
- Ma to si umišljaš jer gledaš takva sranja.
- Ne znam, to mi se događa u bilo kojem trenutku, i kad nisam sama u kući i kad nisam pod dojmom neke lude jeze koja me opsjeda.
- Čekaj, čekaj, kakve sad jeze?
- Ma, možda sam stvarno pod prevelikim stresom da bih još i hororima turpijala živce, ali sve češće navečer kada idem leć, kada svi moji već spavaju, jednostavno ne mogu ona dva metra hodnika do sobe proći a da ne upalim svijetlo.
- Eto, vidiš! Sam ti lijepo rekla da ne treba gledati takve gluposti.
- Ma, kužim te, ali to mi se događa i bez horora, kada sam mislima negdje sasvim drugdje ili sam dobro raspoložena. Ne znam zašto. Nikad mi se to još nije događalo.
- Dobro, čekaj, šta točno osjećaš? Čega te strah?
- Eh, voljela bih kada bi i ja to znala... Ne mogu ti to točno ni opisati. Ma, dobro, zaboravi, kažem ti da starim. Nego, šta ima novoga u tvom ljubavnom životu?

.......................................................................................................................................................................................

Iz grada sam se vratila oko 13 sati jer je maloj carici bilo vrijeme za jesti. Presvlačeći je na stolu za previjanje srca prepunog ljubavi gledala sam je razmišljala kako je narasla u ova dva mjeseca a kako je sićušna bila kada su mi je u rađaoni prvi put dali u ruke. Prva prinova nakon 24 godine u mojoj obitelji izvrnula je cijeli naš svijet naglavačke, tako da nam je kuća neprestano vrvjela rođacima koji su je htjeli vidjeti. Naravno, moji su roditelji kod nas postali dio inventara, pa ni ta večer nije bila iznimka. Moja mama kao da je sumnjala u moje majčinske sposobnosti iako je ona bila devet godina mlađa kada je mene rodila, pa ako nije bila prisutna kada smo caricu kupali, hranili i nosili na spavanje, nije mogla mirno zaspati a da me ne nazove, makar u jedan sat u noći, i provjeri jesmo li sve to napravili. Zato sam joj noćas prepustila tu čast.
- Evo ga, drago bakino zlato, sad idemo nanati - tepala joj je noseći je u krevetić.
- Tiho, da je ne razbudimo - rekla sam.
Iako je do tada na bakinom ramenu čvrsto spavala, kada smo je spustili u krevetić doživjeli smo jednu od najstrašnijih scena koju sam ikad vidjela. Barem sam tada tako mislila jer je to bio samo početak. Lara se ispružila koliko je mogla, stisnula ručice uz prsa, razgoračila oči i jednostavno prestala disati na nekoliko sekundi, dovoljno da poplavi, a onda je odjednom sav taj grč nestao i počela je histerično plakati. Mama joj je bila bliže pa ju je u trenu digla u naručje i pokušala smiriti. Ja sam već bila sva uplakana i uspaničena: što se to dogodilo? Što je to bilo s mojim djetetom?
- Mama, šta je to bilo? Je sve u redu? Jel' diše? - nabrajala sam u dahu ne prestajući se tresti i plakati.
- Sve je u redu, ne paničari. Ššššš, drago bakino, sve je u redu, nemoj mi plakati, zlato - govorila je Lari njišući je u naručju gotovo kao da mantra.
Moj tata je već zabrinuto u kuhinji pušio cigaretu kada me Anel, moj muž, doveo do stolice, posjeo me, poljubio u tjeme i bez pitanja mi natočio štok. Ubrzo nam se s uzdahom pridružila i mama.
- Nemojte se brinuti, nije ti ništa. Vi ste toliko sretni s Larom da gotovo i ne znate šta znači imati dijete. To je bio samo jedan grč koji ju je uhvatio jer halapljivo jede, a da ima prave kolike, e tek onda biste znali šta znači imati bebu. Ovo na sekundu, pa to je ništa. A ti se pogotovo moraš smiriti jer u takvoj situaciji ako počneš paničariti ne možeš smiriti malu - rekla mi je, milujući me po licu.
- Moraš i mene shvatiti, to je stvarno izgledalo... ne znam... nije mi izgledalo kao grčevi... - konačno izustih ono što me tištilo.
- Ma daj ne buncaj! A nego šta misliš da je bilo? Šta bi je odmah vodila kod doktora? Nije ti žao da ti tako malu bebu bockaju i testiraju? - počela je s napadom.
- Daj, Sami, nemoj stvarati probleme tamo di ih nema. Ima punica pravo, to je bio samo jedan grč, Lara stvarno nikada nije imala grčeve i možda je to tako kod nje - javio se i Anel.
- Dobro, imate pravo - odgovorila sam, iako iz misli nikako nisam mogla izbaciti one malene unezvjerene oči koje gledaju ravno ispred sebe prema tami hodnika. Ali da sam tada to naglas izgovorila, ne bih se izvukla živa iz njihovih optužbi na račun moje mašte.